Pred mladićem Leom stajali su snovi i planovi… Skok u more promijenio mu je život zauvijek, kao i život cijele obitelji. Ostao je nepokretan. Prije dva mjeseca dobili su novu nadu, Leo je krenuo na robotsku neurorehabilitaciju. Počeli smo doslovno od jedne niti… Jedna nit nije dala leđnoj moždini u vratu da se razdvoji, a danas su ti nalazi sve bolji i bolji. Kad smo došli u kliniku za robotsku neurorehabilitaciju pitala sam za pokret. Rekli su mi da su to samo slamke. No, meni su te slamke puno više od niti, govori nam Darinka Manzoni, majka mladića Lea (25) koji je prije šest godina skokom u more ostao nepokretan. Tog kobnog 19. lipnja 2012. život obitelji Manzoni s Lošinja naprasno se preokrenuo. Pred hrabrim mladićem stajali su snovi i planovi… Samo dan prije Leo je maturirao, a jedan skok izbrisao je sve. ‘Sin će vam biti biljka cijeli život’ Nespretnim skokom Leu je pukla vratna kralježnica C6 i utopio se. Čovjek koji ga je izvukao iz mora bio je liječnik te ga je uspio vratiti u život. Obitelji je tada uslijedio još jedan šok. Rekli su im da nema operacije koja će ga spasiti… Majka Darinka je u cijeloj toj agoniji našla snage i zvala je sve znance te kumila i molila da se nešto za njenog sina napravi. I dobili su operaciju… dobili su nadu i šansu. – Liječnik mi je nakon operacije rekao: ‘Dobili ste biljku na aparatima. I to za cijeli život.’ No, to je moja biljka, rekla sam mu. I ona ne mora uvijek uvenuti. Tada je krenula Leova borba za životom – rekla nam je Darinka sa suzama u očima. Nakon nesreće dala je otkaz i uz sina je bila 24 sata dnevno. Učila ga je iznova disati. – Imao je pet otvaranja pluća. Stajala sam kraj njega i učila ga disati, prvi dan je nekoliko sati disao bez aparata, sljedeći dan malo više i tako sve dok se konačno nije skinuo s aparata. Ne možete zamisliti koliki je trud i napor potreban da bi čovjek disao, koliko je znoja proliveno za jedan udah i izdah. Vježba, ljutnja, nemoć, psihička dizanja i padanja, negativne prognoza liječnika i osjećaja da se boriš protiv cijeloga svijeta – govori nam Darinka. Novu nadu, ovi hrabri ljudi, koji vas, unatoč životnoj tragediji, pozdrave s najvećim osmijehom na licu, dobili su u poliklinici Glavić. Robotska neurorehabilitacija Leo je na robotsku neurorehabilitaciju u Zagrebu krenuo 15. siječnja. Ondje ide šest dana u tjednu po šest sati. – Nadamo se da će mišićnu strukturu dobiti natrag, pa ako ovdje ne ostvarimo pokret, da možemo kod kuće nastaviti s radom. Leo sve odlično podnosi, veseli se terapijama, a vidi i sam da ima napretka. Šake su fleksibilnije, puno je lakše – rekla nam je Darinka. Dodaje da se oni nadaju da će Leo ustati na noge. No, na njegovu dijagnozu, nitko im to ne može garantirati. Lea smo u poliklinici i posjetili. Samozatajan mladić koji s osmijehom pozdravlja divne terapeute koji su mu u ovom periodu postali i prijatelji, kratko nam je rekao da je on realan. Vidimo i sami da se ne želi zanositi, ali ipak kaže da i on vidi pomak. – Zadovoljan sam. Idemo malo pomalo. Vidjet ćemo – rekao nam je Leo. U predanost mladih terapeuta uvjerili smo se i sami. Njihov pristup, odnos s pacijentima i energija koju odašilju, olakšava svim hrabrim ljudima koji ondje dolaze da guraju naprijed. Kad je Leo napravio veći pomak u rukama, cijela klinika je slavila. Svi su poput male obitelji koja ni u najtežim životnim trenucima nije zaboravila na pozitivnost i osmijeh. Leo je, kaže terapeut Tomislav, u kliniku došao s velikim kontrakturama koljena, a sad je to već dosta ispravljeno. – Cilj nam je postići veću masu mišića. Mi smo zadovoljni jer smo postigli jedan opseg pokreta. Uspjeli smo i iskontrolirati stopala – rekao nam je. Samostalno sjedenje Glavna fizioterapeutkinja Ivana Popović upoznala nas je s aparatima na kojima Leo radi. – Ide na Lokomat (napravljen je u svrhu vraćanja funkcionalnosti donjih ekstremiteta) kojeg u Leovom slučaju koristimo za održavanje postojećeg stanja uz komplikaciju nekih sekundarnih stvari koje bi se mogle dogoditi zbog njegove dijagnoze – ozljede spinalne kralježnice. Pomoću njega je u ispravnom položaju, poboljšavamo cirkulaciju, kardiovaskularnu izdržljivost… – rekla nam je Ivana. Leo se rehabilitira i na uređajima za ruku, kao i na onima za trup, posturalnu kontrolu i držanje. Ono što je on ovdje ostvario, kaže Ivana, je sigurno bolje i kvalitetnije držanje i samostalno sjedenje. Prije se nije mogao ispravljati i zadržavati sjedeći položaj što sad može samostalno. – Puno pravilnije sjedi, ima veće pomake u rukama, opseg pokreta u ramenima i laktovima, ima veću mišićnu snagu, a stisak je pravilniji i snažniji. Što se tiče ruku tu se dosta napravilo. Ozljeda vratne kralježnice ti ostavi malo prostora i u dijagnozi u kojoj smo limitirani smo napravili jako puno – kaže. Dodaje da je Leo mnogo funkcionalniji u svakodnevnom životu, a i psihički je puno bolje. – Na početku uopće nismo čuli njegov glas, a danas se zezamo i smijemo – govori nam.
Menu
