I ruka mi je opuštena, nije više ukočena. Svaki dan vježbam i dosta hodam – poručuje presretna Sara Sudbina je za 22-godišnju Saru Popović iz Dalja doista ispisala najljepše stranice. Jedina želja koju je imala nakon preboljena dva moždana udara, bila je da odbaci štap, a što joj je i uspjelo nakon rehabilitacije u Poliklinici “Glavić” u Dubrovniku! Njezina želja, ali i stav vlasnika Poliklinike dr. Joška Glavića da se ima pravo nadati kako će joj neurorehabilitacija robotikom pomoći u ostvarenju njezinog sna, obistinila se! Podsjetimo, javnost je za Saru čula u siječnju ove godine nakon skromne molbe za pomoć od samo 2000 kuna kako bi njezina majka Biljana bila uz nju u KBC-u Sestre milosrdnice tijekom trećeg operativnog zahvata nakon dva moždana udara. U nekoliko navrata pisali smo o ovoj djevojci, a dobri ljudi odazivali su se i pružali financijsku pomoć da više nisu morali brinuti niti može li Sara odlaziti na liječničke kontrole u Zagreb. Priča o Sari dospjela je i do dr. Glavića koji joj je potom ponudio besplatnu neurorehabilitaciju robotikom u svojoj Poliklinici, a o čemu je Sarina obitelj tek mogla sanjati. Naime, moždani udari ostavili su posljedice pri hodu i držanju ruke, točnije stopalo joj je bilo gotovo nepokretno, nije mogla micati prstima, što joj je svakodnevno otežavalo život. Znali su i vjerovali da joj je Poliklinika Glavić jedino rješenje, no Sarina je obitelj bila svjesna da im je ta terapija financijski nedostižna. No, nije dugo trebalo da dr. Glavić, poznat kao veliki filantrop, Sari omogući besplatnu neurorehabilitaciju robotikom, jer je vjerovao da će aparati s kojima Poliklinika raspolaže reahabilitirati mozak kao centar oštećenja nakon moždanog udara. Čim je bilo slobodnog mjesta u Poliklinici u Dubrovniku, Sara je uz pratnju majke Biljane krenula s mukotrpnom, ali isplativom rehabilitacijom. Tri mjeseca poslije vratila se u Dalj i odmah “okačila štap o klin” te poručuje: – Iako sam se bojala neurorehabilitacije robotikom, duboko u sebi znala sam da je pitanje vremena kad mi štap više neće trebati. Tijekom rehabilitacije bilo je i bolova i suza, ali nisam odustajala. Ne samo da hodam bez štapa, nego mi sad i ruka više nije ukočena i mogu je spustiti uz tijelo, što ranije nisam nikako mogla. Treba još mnogo vježbi i truda i ne odustajem, no ipak vodim računa da ne preforsiram tijelo kako ne bi došlo do neželjenih posljedica. Ne mogu vam opisati koliko sam sretna što sam uspjela proći neurorehabilitaciju robotikom, jer da je nije bilo, još uvijek bih se nesigurno oslanjala na štap, a sanjala sam o tome da jednog dana ponovno hodam samostalno, kao i prije tih moždanih udara koji su me pogodili – priča ova hrabra djevojka koja sve češće i više hoda, uporno vježba i ne propušta zahvaliti svima koji su joj pomogli na putu do zdravstvenog stanja kojem je nakon dva moždana udara težila i čemu se nadala – počevši od nepoznatih donatora novčanih iznosa, preko dr. Glavića i cijelog liječničkog tima na Poliklinici, ali i dobrim ljudima koji su, širenjem objave o traženju najpovoljnijeg, ali i Poliklinici najbližeg stančića u Dubrovniku, još jednom pokazali svu humanost. Objava je podijeljena više stotina puta i uskoro se javila vlasnica stana, od Poliklinike udaljena svega nekoliko stotina metara. – Sad me još čeka operacija gdje će mi staviti nadomjestak umjesto dijela lubanje koji su morali ukloniti. Ne mogu dočekati da i to završi – kaže ova skromna 21-godišnjakinja. Držimo joj palčeve!
Još jedan dokaz da je ovdje sve moguće…jaka želja,upornost i stručnost cijelog tima daje fantastične rezultate…Sa njima se pomjeraju granice…Mi smo prezadovoljni…Najbolji ste…Pozz od Ersana.
Medin-Hilda I.
